SVETA OBITELJ

U čemu nas Sveta Obitelj nadahnjuje, prati i zagovara? Zašto im se preporučamo i molimo? Zato jer su dio našega života, jer susrećemo snagu i ljepotu u tome što njihova uzajamna ljubav crpi snagu iz pouzdanja u Boga. Oni najjasnije potvrđuju da ne postoji ljubav koja nema izvorište u Bogu. Bog je njihova snaga i utjeha u istim neprilikama i dvojbama kakve i mi susrećemo. Jasno je da je Josip bio i potpora i prihvaćanje Mariji u zbunjujućim događajima njezine trudnoće; da je bio utočište u tužnim danima progonstva u Egipat; da je u njemu imala dom ne samo za život nego i za osjećaje, traženja i molitvu. I Marija je Josipu bila pomoć, smjerokaz iskrenosti, nepodijeljena srca; mjera sigurnosti ljubavi; prostor spremnosti na zajednički hod bez obzira na zaprjeke. Jedno su se povjeravali drugomu, pouzdavali u drugo, a zajedno Bogu.
U Svetoj Obitelji Isus je podupirao Mariju i Josipa, kako u događajima koji su nad njih spuštali zavjesu tame, tako i u svakidašnjici, u godinama u kojima je – kako nam je navijestilo Evanđelje – Dijete raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti. Zanimljivo je primijetiti da se Josip u tome tijeku odjednom više ne spominje. Samo Marija koja živi na zemlji bez svoga Zaručnika. Ali je i dalje prisutnost Sina, prisutnost Boga koji ju pridiže i daje smisao, pa i toj zemaljskoj samoći u kojoj je pouzdaje u drukčiju blizinu.
Tako je i s nama, u našim životima, u kušnjama s kojima se susrećemo, u okolnostima koje toliko puta osjećamo kao teret, neprijateljstvo. Ali, pouzdavajući se u Boga, možemo se pouzdati i jedni u druge, graditi ljudsku naklonost i ljubav, tako osjetljivu i ranjivu; graditi na Onome koji nas je prvi ljubio.
Molitva je duša obitelji, njezino disanje, njezino lice na kojemu se vidi i radost i suze, koje se čuva, na kojemu se čita i na koje se naslanja obraz da bi se gledalo zajedno..